Arhitektura i druge umjetnosti

Istraživanju arhitektonske umjetnosti može se prići na više načina. U ovom djelu autor je izabrao onaj najteži – nepristran način, izbjegavši onu magičnu fascinaciju s kojom se susreće svaki analitičar koji je pokuša tumačiti.
Autor je arhitekturu nastojao hipotetski „ogoliti” do njezine srži kako bi mogao imati bolji uvid u stvarnu strukturu njezine ostvarene forme. Jer svaka je arhitektonska forma kompleksan uradak, koji čini njezin nosivi sklop, zatvarajuću opnu i funkcionalni raspored obuhvaćenog prostora. Korišteni elementi smisleno su raspoređeni unutar arhitektonske kompozicije prema načelima sređivanja umjetničkih prostornih izraza. Sve je u konačnici zaogrnuto estetskim slojem koji arhitektonskom djelu daje prostorno-likovnu ekspresiju. Upravo je ta atribucija likovnosti kamen temeljac na kojem izrasta svaka prostorna kreacija. A ta likovnost, otkuda ona dolazi, gdje je njezin izvor? Zašto se arhitektura služi upravo takvim izrazom kojim od najranijih vremena kreira svoju poruku? Odgovorima na ta pitanja bavi se upravo to djelo.
Pađan arhitekturu prikazuje kao otvorenu disciplinu, a ne izoliranu i u sebe zatvorenu aktivnost koja mijenja svoj vanjski vidljiv pojavni oblik, ali u svojoj nutrini zadržava trajne vrijednosti umjetnički kreiranoga korisnoga prostora.
Autor dolazi do defi nicije da je međusobna isprepletenost umjetnosti „prirodni” proces formiranja umjetničkog izraza, a da je arhitektura, kao najkompleksnija među njima, zapravo velika sinteza svih umjetničkih izraza iz koje se može iščitati osnovna svrha umjetničkog stvaralaštva. Autor je uz veliku upornost i strpljivost napravio pregled svih važnijih obilježja poznatijih djela arhitektonske umjetnosti, počevši od starovjekovnog Egipta pa do arhitekture 20. stoljeća.
Taj se rad ubraja u grupu istraživanja arhitektonske umjetnosti koja se bave njezinim osnovnim pojmovima kvalitete i kreativnosti defi nicije, nastojeći na analitički dosljedan način raščlaniti njihovu unutrašnju, slabo vidljivu strukturu.
Djelo prenosi jasnu poruku da arhitekturu treba promatrati kao umjetnički „superorganizam” u kojem su brojni umjetnički izrazi u konačnici izbalansirani u simbioznu cjelinu. Djelo pridonosi novom analitičkom upoznavanju arhitekture i približavanju njezine kvalitativne strukture.