Ljudsko odnošenje - Hotimir Burger

… Osvjetljavajući smisao ”iskustva odnosa kao odnosa” autor pokazuje kako su taj problem formulirali S. Kierkegaard u svojoj filozofiji egzistencije, K. Marx u svojoj historiziranoj antropologiji i filozofiji prakse, H. Plessner u svojoj filozofskoj antropologiji utemeljenoj na ideji ekscentrične pozicionalnosti i E. Cassirer u okviru svoje filozofije simboličkih formi. Pritom je osobito zanimljiva analiza Plessnerove ”teorije smijeha i plača”, izložene u njegovoj knjizi ”Smijeh i plač”. …Nadalje, Burger se, na vrlo instruktivan način, s filozofsko-antropološkog stajališta, bavi problemom jezika. Nastoji pokazati kakvu ulogu u ljudskom odnošenju ima jezik, to jest kako jezična aktivnost artikulira ljudske odnose, omogućuje opredmećenje pojava, i kako se u teorijama jezičnog čina jezik očituje kao djelovanje koje i samo stvara odnose. Burger tematizira i pojam osobe, pri čemu ne treba posebno naglašavati središnje mjesto tog pojma unutar filozofsko-antropološkog ”polja”. Autor, pozivajući se na Hegela i druge filozofske mislioce, inzistira na ontologijskom statusu osobe i zagovara tezu da donošenje odluka određuje identitet osobe. Pored navedenih, Burger tematizira i neke druge, za ljudsko odnošenje konstitutivne fenomene, kao što su, primjerice, osjećaji, sloboda, doživljaj vremena, da bi se napokon usredotočio na pitanje transcendentalne antropologije, na suodnos filozofske antropologije i humanizma, te na propitivanje filozofske antropologije kao prve filozofije. Kad je o fenomenima osjećaja riječ, najprije se ukazuje na teškoće s kojima se susreću svi pokušaji opredmećenja osjećaja i nihova sistematizacija. Potom se razmatra razlika između osjećaja i emocija, objašnjava se uloga pojedinih osjećaja, kao što su resantimani, nostalgije, stid itd., u ljudskom odnošenju. Kad je riječ o tematizaciji transcendentalne antropologije (”jedne inačice suvremenog antropologijskog mišljenja”), autor pokazuje da je ona ponajviše artikulirana i razvijena osloncem i pozivanjem na Plessnerovu filozofsku antropologiju. Što se pak tiče odnosa filozofske antropologije spram humanizma, autor naglašava da se raspra o tom odnosu temelji na tezi da je filozofska antropologija najkompleksnije, najkonzistentnije i najcjelovitije znanje o čovjeku te da upravo ona daje najprimjereniji horizont za poimanje humanizma, što se zapravo sažimlje u tezi da je humanizam praktična antropologija. (Iz recenzije)